La zračenje hrane, također poznat kao ionizacija, je tehnika koja se koristi za produženje roka trajanja i poboljšanje sigurnosti prehrambenih proizvoda. Sastoji se od izlaganja hrane jonizujućem zračenju, kao npr gama zrake, X-zrake o ubrzanih elektrona. Ova tehnologija potiče iz 1940-ih, kada su je razvili francuski naučnici, kako bi odgovorili na potrebe očuvanja hrane u međunarodnoj razmjeni. Ozračena hrana može se bolje sačuvati, transportovati na velike udaljenosti i duže čuvati zahvaljujući eliminaciji mikroorganizama i inhibiciji procesa kao što su sazrijevanje ili klijanje.
Međutim, bitno je ne brkati zračenje sa zračenjem radioaktivna kontaminacija, jer ozračena hrana ne postaje radioaktivna. To je tehnika koju su odobrili i regulirali različiti međunarodni autoriteti, kao npr Svetska zdravstvena organizacija (WHO) i FAO. Uprkos svojim prednostima, zračenje hrane je takođe bilo predmet debate zbog potencijalnih rizika po zdravlje, životnu sredinu i integritet hrane.
Prednosti zračenja hranom
Jedna od glavnih prednosti ozračivanja hrane je to što dozvoljava uništavaju mikroorganizme como E. coli, Salmonella y Campylobacter, odgovoran za bolesti koje se prenose hranom. Ovo značajno doprinosi globalnoj sigurnosti hrane. Osim toga, zračenjem se izbjegava prekomjerna upotreba hemikalija za konzervaciju, aspekt koji sve više ceni svesni potrošač.
Na logističkom nivou, ova tehnika olakšava transport hrane na velike udaljenosti. Sprečavanjem preranog zrenja i zaustavljanjem procesa kao što je kvarenje, hrana duže ostaje svježa; nešto bitno u izvoz kvarljivih proizvoda. Isto tako, zračenje se može primijeniti na širok spektar proizvoda, uključujući voće, povrće, meso y riba, čime nadmašuju druge metode konzerviranja, kao što je zamrzavanje, koje se efikasno primjenjuju samo na određene vrste hrane.
Još jedna prednost je to što ne utiče značajno na hranjiva vrijednost hrane, omogućava da se mnoga od njenih bitnih svojstava zadrže duže u poređenju s drugim metodama, kao što su pasterizacija ili termalno zagrijavanje. FAO i WHO potvrđuju da je zračenje sigurno ako se koristi u adekvatnim dozama, jer ne stvara ostatke u hrani.
Rizici od zračenja
Uprkos njegovim prednostima, neki sektori društva, uključujući potrošačke i ekološke organizacije, izrazili su zabrinutost zbog efekata zračenja na zdravlje i hranu. Jedan od argumenata o kojima se najviše raspravlja je da jonizujuće zračenje može uništavaju određene vitamine, kao što su vitamin C i E, koji utiču na nutritivni sadržaj hrane, iako prema EFSA i FDA, njihov učinak na makronutrijenti osnovne stvari su minimalne.
Druga zabrinutost je da, iako zračenje eliminira patogene mikroorganizme, ono ne uništava toksini da ovi oslobađaju. Iako ozračena hrana može izgledati zdravije, ona može sakriti znakove kvarenja, navodeći potrošača da kupi hranu koja nije svježa. Ova tačka naglašava važnost nekorištenja zračenja kao a zamena za higijenu ili dobre poljoprivredne i proizvodne prakse.
Također su objavljene studije na životinjama koje sugeriraju da bi produžena konzumacija ozračene hrane mogla biti povezana s rak y genetske mutacije. Iako su ovi nalazi sporni i neuvjerljivi, oni su postavili pitanje može li zračenje modificirati ćelijsku strukturu hrane na opasne načine. Nedavna istraživanja pokazuju da zračenje hrane sa sadržaj masti može generirati spojeve kao što su ciklobutanoni, smatra se potencijalno opasnim po zdravlje.
Rizici za životnu sredinu
Uticaj zračenja hrane na životnu sredinu ne može se potcijeniti. Veliki dio kritika usmjeren je na korištenje specijaliziranih objekata koji rukuju jonizujućim zračenjem. Transport i skladištenje nuklearnih materijala, kao npr Kobalt-60 ili Cezijum-137, koji se koriste u procesu, predstavljaju potencijalne rizike kao što su curenje ili nesreće.
Osim toga, zračenje može potaknuti preseljenje poljoprivredne proizvodnje, olakšavajući uvoz proizvoda iz regiona gde ekološki standardi a radnička prava su labavija. To zauzvrat može doprinijeti povećanju ugljen-dioksida povećanjem međunarodnog transporta hrane.
Zbog toga se traži da se zračenje ne posmatra kao samostalna metoda za očuvanje hrane, već kao dopuna drugim održivijim poljoprivrednim i proizvodnim praksama.
Uprkos izazovima, postojale su opsežne studije u proteklih 40 godina koje su procjenjivale rizike i koristi od zračenja. Prema Evropska agencija za sigurnost hrane (EFSA), tehnika je sigurna, a ozračeni proizvodi ne predstavljaju veću opasnost od onih tretiranih drugim postupcima.
Zračenje hrane je moćan alat za borbu protiv bolesti koje se prenose hranom, produžavaju rok trajanja proizvoda i poboljšavaju globalnu sigurnost hrane. Međutim, treba ga koristiti s oprezom i pod strogim nadzorom kako bi se osiguralo da se poštuju dobre poljoprivredne i proizvodne prakse. Kako se istraživanja nastavljaju, o zračenju će se i dalje raspravljati, ali njegova pravilna upotreba mogla bi ponuditi vrijedna rješenja za probleme očuvanja u sve globaliziranijem svijetu.