Nedavno je studija o Nacionalni centar za ubrzavanje (CNA) je otkrio značajnu koncentraciju uranijum-236 u koloni vode jadransko more, tačnije na okeanografskoj stanici DYFAMED, u Ligurskom moru, koje se nalazi između italijanske rivijere i ostrva Korzike. Ova koncentracija je posebno značajna, jer je 2.5 puta veća od one uočene u drugim regijama sa sličnim karakteristikama na istoj geografskoj širini.
Otkriće je objavljeno u prestižnom časopisu Nauka o ukupnom okruženju, što je izazvalo veliko interesovanje u naučnoj zajednici zbog mogućih implikacija na životnu sredinu. Uranijum-236 je a sintetički radioizotop koji se prirodno ne nalazi na Zemlji, jer je njegovo porijeklo povezano s nuklearnim aktivnostima.
Šta je uranijum-236?
El uranijum-236 (236U) To je sintetički radioizotop koji nastaje uglavnom u nuklearnim reaktorima, kao nusprodukt zračenja uranijuma-235 (235U), prirodni fisijski izotop. Iako se prirodno ne nalazi na Zemlji, ovaj izotop je pušten u okoliš atmosferski nuklearni testovi, nuklearne nesreće poput one u Černobili kontrolirane emisije iz nuklearnih elektrana.
Jedna od najznačajnijih karakteristika uranijuma-236 je njegova dugi poluživot, s vremenom poluraspada od 23,4 miliona godina, što znači da može opstati u okolini milionima godina. Njegova detekcija je bila moguća samo u ekstremno niskim koncentracijama upotrebom akceleratorska masena spektrometrija (AMS), napredna tehnika koja je revolucionirala sposobnost identifikacije ovog izotopa u uzorcima iz okoliša.
Kako Uranijum-236 stiže do Mediterana?
Studija provedena u Ligurijskom moru otkrila je da je koncentracija uranijuma-236 u ovoj regiji znatno veća od očekivane. Ovo sugerira da mora postojati dodatni izvori emisije pored nuklearnih testova izvedenih između 40-ih i 80-ih godina, poznatih kao globalne padavine.
Dodatni potencijalni izvori uranijuma-236 u Mediteranu uključuju:
- Emisije iz postrojenja za nuklearnu preradu, kao što je fabrika Marcoule u Francuskoj, koja je mogla ispustiti male količine uranijuma u vodenu sredinu.
- El Černobilska nesreća, čije su radioaktivne čestice dospjele u razne regije Evrope i mogle su se deponovati u Sredozemnom moru kroz atmosferu.
- u rutinske operacije nuklearnih elektrana u mediteranskom basenu, što bi također moglo kontinuirano doprinositi.
Osim toga, uran-236 može putovati na velike udaljenosti zbog svoje rastvorljivosti u morskoj vodi, što ga čini odličnim tragačem za proučavanje struja i oceanografskih procesa.
Uran-236 kao okeanografski tragač
El uranijum-236 Ima veliki potencijal da se koristi kao okeanografski ploter, zahvaljujući svojim geohemijskim karakteristikama. Budući da je rastvorljiv u morskoj vodi i relativno nedavno (u posljednjih 70 godina) uveden u okoliš, njegova distribucija može pružiti ključne informacije o obrasci cirkulacije okeana i procesi miješanja vodenih masa.
Na primjer, studije provedene u drugim područjima svijeta, kao što je u Južni Pacifik, uspjeli su identificirati okeanske struje i kako se radioaktivne čestice kreću kroz okean. Ovaj izotop, zbog svoje dugovječnosti, također pruža informacije koje mogu biti korisne u razumijevanju prošlog i budućeg uticaja ljudske aktivnosti u okeanima.
Podaci dobiveni u Mediteranu mogli bi biti pioniri u korištenju radionuklida kao tragača morskih struja u ovoj specifičnoj regiji.
Nuklearni testovi i globalni otpad
Jedan od glavnih istorijskih izvora uranijuma-236 u životnoj sredini je ono što je poznato kao globalne padavine. Ovaj termin se odnosi na taloženje radioaktivnih čestica koje su oslobođene tokom atmosferskih nuklearnih testova izvedenih između 1945. i 1980. godine. Ovi testovi su oslobodili velike količine radionuklida, koji su decenijama bili distribuirani širom planete.
Iako su ovi testovi zaustavljeni prije nekoliko decenija, oslobođeni izotopi, kao što je uranijum-236, i dalje ostaju u atmosferi, tlu i okeanima. U slučaju Mediterana, vjeruje se da značajan dio koncentracije uranijuma-236 još uvijek potiče od ovih globalnih padavina, iako nedavne emisije također igraju ključnu ulogu.
Otkriće ovog izotopa u Mediteranu samo je početak istraživanja koje bi moglo rasvijetliti kako su ljudske aktivnosti utjecale na hemijski sastav okeana i morskih ekosistema.
U tom kontekstu, organizacije kao npr Nacionalni centar za ubrzavanje (CNA) i Međunarodna organizacija za atomsku energiju (IAEA) počeli su da sarađuju kako bi sproveli više studija o mogućim uticajima ovih radionuklida na okeane.
Otkriće uranijuma-236 u Mediteranu ne postavlja samo pitanja o tome izvori zagađenja sadašnje i prošlost, ali i otvara novo polje proučavanja upotrebe radionuklida kao oceanografskih tragača za buduća istraživanja.