U cilju borbe protiv klimatskih promjena, pojavili su se brojni paktovi i ideje s ciljem smanjenja emisije stakleničkih plinova. On Pariški sporazum odigrao ključnu ulogu u ovoj oblasti. Zemlje koje su dio sporazuma obavezale su se da će smanjiti emisiju CO2 do 2050. godine, što predstavlja istorijsku prekretnicu u borbi protiv globalnog zagrijavanja.
U Evropskoj uniji, Vijeće ministara okoliša je postiglo zajedničku poziciju da izvrši a reforma sistema EU za trgovinu emisijama (ETS) za period 2021-2030. Ovaj sistem trgovanja se smatra vitalnim alatom za postizanje klimatskih ciljeva i smanjenje emisija stakleničkih plinova (GHG). Kakav će uticaj imati ova reforma i šta se od nje očekuje?
Zakonodavni paket za smanjenje emisija
Od potpisivanja Pariškog sporazuma u decembru 2015. godine, različita tijela reguliraju i procjenjuju načine smanjenja emisije stakleničkih plinova bez ugrožavanja ekonomskog rasta. Novi zakonski paket, poznat kao “Pogodno za 55“, nastoji smanjiti emisije za 43% do 2030. godine, uzimajući kao referencu nivoe iz 2005. godine. Ovaj cilj je fundamentalan za EU, koja u ovom sporazumu vidi priliku da predvodi globalnu borbu protiv klimatskih promjena.
Reforma ETS-a je još jedna ključna mjera u ovom paketu. Primjenom strožeg ograničenja na emisije iz industrijskog i energetskog sektora, EU ima za cilj potaknuti ulaganja u čiste tehnologije. Ova inovacija je također ključna za postizanje klimatske neutralnosti do 2050. godine, što je cilj koji je usklađen s evropskim zelenim dogovorom. Ministri zaštite životne sredine 19 zemalja podržali su ovaj sporazum, pod vodstvom evropskog komesara za energiju i klimatsku akciju, Miguela Ariasa Cañetea.
ETS je dio niza zakona koji uključuju druge inovativne mjere, kao što su zabrana motora sa unutrašnjim sagorevanjem do 2035. godine, veće investicije u obnovljive izvore energije i razvoj održive infrastrukture širom Evrope.
Kako funkcionira ETS?
ETS, koji radi od 2005. godine, prvi je sistem u svijetu koji sistematski kontroliše emisije zagađujućih gasova. Do 2030. godine, ovaj sistem će pokriti dodatne sektore, kao što su drumski saobraćaj i grijanje zgrada, koji čine značajan procenat trenutnih emisija.
ETS pokriva 40% emisija gasova staklene bašte u EU, praćenjem skoro 11.000 industrijskih postrojenja, energetskih kompanija i avio kompanija. Ove industrije moraju kupiti potrebna prava za nastavak emitovanja plinova, što uspostavlja snažan poticaj za smanjenje njihovih emisija i razvoj čistijih tehnologija.
U tom kontekstu, ETS ne djeluje samo kao regulatorni instrument, već i kao finansijski mehanizam koji pokreće ulaganja u održiva rješenja kroz sistem aukcija. Kompanije sa nižim emisijama mogu prodati svoje dozvole i time dobiti dodatnu ekonomsku korist, dok kompanije sa visokim nivoom zagađenja suočavaju se sa većim troškovima ako ne smanje svoje emisije.
Sistem je bio vrlo efikasan, ali reforme su neophodne kako bi se izbjeglo „curenje ugljika“, odnosno preseljenje fabrika zagađivača u zemlje izvan EU sa manje strogim ekološkim propisima.
Neki sektori, kao što je avijacija, i dalje predstavljaju izazov, a EU nastavlja da traži načine da ublaži njihov uticaj bez obeshrabrivanja njihovog rada.
Ekonomska održivost i tržište ugljika
Jedan od glavnih izazova u borbi protiv klimatskih promjena je da se garantuje da usvojene mjere ne utiču negativno na ekonomski razvoj zemalja. Međutim, neke studije su pokazale da u Evropi usvajanje čistih tehnologija i ulaganje u obnovljive izvore energije nije samo kompatibilno sa ekonomskim rastom, već može generisati važne dugoročne ekonomske koristi, kao što su otvaranje novih radnih mesta i smanjenje troškova energije.
Europsko tržište ugljika je primjer za to. Nakon nekoliko godina rada, cijene emisionih prava su pokazale uzlazni trend, što je ohrabrilo kompanije da prilagode svoje proizvodne procese održivijim modelima. U 2023. godini cijena prava na emisiju dostigla je istorijski maksimum, premašivši 90 eura po toni CO2.
S druge strane, potražnja za fosilnim gorivima, kao što je nafta, znatno se smanjila posljednjih godina zbog povećanja obnovljive energije. Ovaj trend je doveo do pada cijena nafte, dodatno pojačavajući potrebu za ulaganjem u čiste tehnologije.
Konačno, reforme sistema trgovanja emisijama i druge mjere u paketu „Fit for 55” ključne su za EU da postigne svoje klimatske i ekonomske ciljeve. Osiguravajući održivost industrija koje najviše zagađuju i promovirajući tranziciju ka čistijem ekonomskom modelu, EU se pozicionira kao svjetski lider u borbi protiv klimatskih promjena.
Uticaj klimatskih promjena na globalnu ekonomiju
Klimatske promjene nisu samo ekološki problem; Takođe predstavlja značajan rizik za globalnu ekonomiju. Zapravo, neke analize predviđaju da bi šteta uzrokovana porastom temperatura i ekstremnim vremenskim pojavama mogla koštati i do 10% globalnog BDP-a do 2050. ako se ne preduzmu preventivne mjere.
Ovi uticaji uključuju gubitak produktivnosti zbog toplotnih talasa, uništavanje infrastrukture usled intenzivnih vremenskih pojava i prisilno raseljavanje miliona ljudi kao rezultat porasta nivoa mora. U tom smislu, usvajanje ambicioznih klimatskih politika nije samo pitanje socijalne pravde, već i ekonomske potrebe.
Neke zemlje, poput onih koje su dio G20, odgovorne su za 80% globalnih emisija stakleničkih plinova. Ove zemlje imaju dodatnu odgovornost da predvode globalne napore u ublažavanju klimatskih promjena, istovremeno podržavajući najugroženije ekonomije da se prilagode promjenama koje se već dešavaju.
Akcije koje zemlje treba da preduzmu
Izveštaji Ujedinjenih nacija i Evropske agencije za životnu sredinu naglašavaju važnost da zemlje povećaju svoje napore u narednoj deceniji. Usvajanje obnovljivih tehnologija, kao što su solarna energija i energija vjetra, ostaje od suštinskog značaja, ali energetska efikasnost na industrijskom i stambenom nivou također igra ključnu ulogu u smanjenju globalnih emisija.
Veća ulaganja u tehnologije skladištenja energije i usvajanje rješenja zasnovanih na prirodi, kao što su pošumljavanje i održiva poljoprivredna rješenja, također su ključne oblasti za podršku ublažavanju klimatskih promjena i prilagođavanju. Kako se međunarodne obaveze povećavaju, zemlje u razvoju moraju dobiti finansijsku podršku neophodnu za implementaciju ovih rješenja.
Zeleni klimatski fond, koji su osnovale Ujedinjene nacije, ključna je inicijativa u tom smislu, usmjeravajući finansijska sredstva ka projektima u zemljama sa manjim finansijskim kapacitetima za prelazak na niskougljični ekonomski model.
Jasno je da napor mora biti globalan, a učešće svih nacija je neophodno kako bi se osigurala sigurna budućnost za generacije koje dolaze.
Borba protiv klimatskih promjena i smanjenje emisije stakleničkih plinova je ogroman zadatak. Ima još mnogo toga da se uradi, ali korak po korak, od Pariškog sporazuma do klimatskih obaveza u EU i šire, svijet se kreće ka održivijoj budućnosti koja manje ovisi o fosilnim gorivima.