1992. godine, teretni brod više od 28.000 plastičnih pataka doživio nesreću u Tihom okeanu, otprilike na pola puta između Hong Konga i Sjedinjenih Država. Kao rezultat ove nesreće, pačići su pali u vodu i započeli epsko putovanje oko svijeta, plutajući duž oceanskih struja. Ono što se u to vrijeme možda doživljavalo kao obična anegdota, postalo je fenomen od globalnog interesa, ne samo zbog radoznalosti igračaka koje putuju planetom, već i zbog utjecaja koji su ova mala pačića imala na razumijevanje okeanskih struja i zagađenje mora.
Neočekivano putovanje
Kada su plastični pačići pali u more, malo ko je mogao predvidjeti gdje će završiti ili kakve će posljedice imati na morski ekosistem. Više od dvije decenije ovi pačići su uočeni na raznim obalama širom svijeta, od Havaja i Aljaske, do Južne Amerike, Australije i pacifičkog sjeverozapada. Neki su doplivali do Arktičko more, gdje su se našli zarobljeni u ledu, a drugi su stigli do obala Škotske i Newfoundlanda.
Ovaj incident je bio od vitalnog značaja za okeanografske studije. Oceanografi kao što je Curtis Ebbesmeyer, koji je godinama proučavao kretanje plastike u moru, koristili su kretanje pačića da bi pratili obrasce okeanske struje. Kroz kretanje ove naizgled beznačajne igračke, naučnici su otkrili vrijedne podatke o ponašanju oceanskih struja i njihovom utjecaju na distribuciju otpada.
Krug sjevernog Pacifika i njegov odnos sa zagađenjem
Jedno od najvažnijih otkrića koje je proizašlo iz praćenja pačića bila je jasna identifikacija pačića North Pacific Gyre. Ova struja, koja se kreće u vrtlogu između Japana, Aljaske i Aleutskih ostrva, postala je tačka fokusa za okeanografe. Ovaj pokret okretanja ne samo da preraspoređuje plutajuće objekte preko okeana, već i akumulira velike količine otpada, uglavnom plastike. Kao rezultat toga, Sjevernopacifički vrtlog je nazvan Veliko smeće u Tihom okeanu, ogromno područje gdje je plastični otpad koncentrisan u plutajućoj masi koja se neprestano razvija.
El Big Patch Sastoji se uglavnom od male plastike, fragmenata koji su rezultat decenija raspadanja većih predmeta koji su se vremenom raspadali na sve sitnije komadiće. Ovaj proces raspadanja ne eliminiše plastiku iz okeana, već olakšava njeno raspršivanje okeanskim strujama, utičući na morski život i zagađujući vode.
Ogromno nakupljanje plastičnog otpada u okeanima privuklo je pažnju međunarodne naučne zajednice. Praćenje plastičnih pačića pomoglo je ne samo da se identificira ovaj problem, već i bolje razumije kako plutajući objekti mogu putovati godinama, neprestano doprinoseći nagomilavanju plutajućeg otpada.
Diogenov sindrom i nakupljanje smeća u okeanima
Nesreća plastičnih pataka i njihovo putovanje oko svijeta može se posmatrati kao odraz većeg problema vezanog za Diogenov sindrom, ne samo na ličnom nivou, već iu odnosu na moderno društvo. Diogenov sindrom karakterizira kompulzivno gomilanje predmeta i smeća, što dovodi do toga da ljudi žive u uslovima ekstremnog poremećaja i nezdravosti. Iako je ovo psihološki poremećaj, može se ekstrapolirati na društvo u cjelini.
Tačnije, planeta doživljava globalnu verziju ovog sindroma. Dok proizvodimo i odlažemo ogromne količine plastike i drugog biorazgradivog otpada, uzrokujemo obrazac sličan Diogenovom sindromu. Globalno, akumuliramo smeće koje se širi okeanima i koncentrisano je u velikim dijelovima poput Sjevernog Pacifika. On Big Patch smeća je, u određenoj mjeri, globalni ekvivalent domu osobe pogođene Diogenovim sindromom.
Utjecaj mikroplastike na morski život
Plastične patke samo su vizualni primjer jednog od najozbiljnijih problema s kojima se suočavamo: zagađenje mikroplastikom. Ovi mali plastični fragmenti prisutni su širom okeana, od dubina do površine, i imaju razorne efekte na morsku faunu. Vodene životinje, kao što su ribe, ptice i sisari, pogrešno smatraju ovu mikroplastiku hranom. Gutanje ovih materijala može uzrokovati štetu jer se plastika ne razgrađuje u tijelu i može sadržavati otrovne tvari.
Ovo zagađenje ne utiče samo na morski život, već i na ljude. Kroz lanac ishrane, mikroplastika se na kraju vraća u naše vlastite tanjire, izazivajući ozbiljnu zabrinutost za ljudsko zdravlje. Kontinuirano uzimanje ove mikroplastike povezano je sa zdravstvenim problemima kao što su oštećenje imunološkog i endokrinog sistema.
Rješenja za borbu protiv nakupljanja plastike u morima
Iako veličina problema može izgledati zastrašujuće, postoje globalni napori za borbu protiv njega zagađenje plastikom u okeanima. Neke inicijative uključuju masivne projekte čišćenja oceana, poput onih koje su razvile nevladine organizacije, podržane inovativnim tehnologijama koje omogućavaju hvatanje plastičnog otpada u velikim razmjerima.
Međutim, najvažniji napor se mora koncentrirati prevencija novog plastičnog otpada. To uključuje inicijative za dramatično smanjenje proizvodnje plastike za jednokratnu upotrebu, kao i poboljšanje sistema recikliranja širom svijeta. Osim toga, javno obrazovanje igra ključnu ulogu u podizanju svijesti o odgovornoj upotrebi plastike. Pozivaju se i vlade i kompanije da sprovode strože mjere za kontrolu zagađenja plastikom, kako na kopnu tako i u moru.
Plastična pačića koja nastavljaju da plutaju okeanima kontinuirani su podsjetnik na sposobnost našeg otpada da opstane decenijama, stvarajući stalan utjecaj na morske ekosisteme i, zauzvrat, na naše živote. Nadamo se da će nam lekcije iz ovog incidenta pomoći da ublažimo rastuću prijetnju zagađenja plastikom.
Ukratko, uticaj na životnu sredinu gomilanja plastičnog smeća u okeanima je alarmantan signal koji se mora shvatiti ozbiljno. Priča o plastičnim patkama, iako radoznala, podsjeća nas na dugoročne posljedice našeg ekološkog otiska. Iako su njihova putovanja poslužila revoluciji u razumijevanju okeanskih struja i podizanju svijesti o problemima zagađenja, ona bi također trebala poslužiti kao hitan poziv na akciju.