Bivša njemačka javna banka WestLB je posljednji subjekt koji je pokrenuo tužbu protiv Kraljevine Španije prije ICSID (Međunarodni centar za rješavanje investicionih sporova) u vezi sa smanjenjem naknada za obnovljive izvore energije koje je nametnula Vlada Narodne stranke (PP). Ova arbitraža pridružuje se nizu sličnih sukoba koji su, ukupno, već premašili tridesetak međunarodnih tužbi, kao rezultat neizvjesnosti izazvane promjenama u energetskoj politici Španije.
Ovim slučajem postoji već više od 30 arbitraža protiv naše zemlje u različitim međunarodnim organizacijama. Od toga, jedan je predstavljen pred Uncitralom (Komisija Ujedinjenih nacija za međunarodno trgovinsko pravo), tri pred Arbitražnim institutom Privredne komore Stokholma, a 28 pred samim ICSID-om, pod zaštitom Svetske banke. Ovi slučajevi odražavaju rastuću pravnu napetost između međunarodnih investitora i španske države, nakon drastičnih reformi u sektoru električne energije sprovedenih uglavnom 2012. i 2013. godine.
Od prve tužbe protiv reformi energetskog sektora koju je pokrenula vlada Rodrígueza Zapatera – prije šest godina – do danas, Španija je uspjela riješiti samo tri arbitraže. Od toga su dva riješena u Stokholmu, sa povoljnim rezultatima za državu. Međutim, najnovija nagrada ICSID-a bila je naklonjena investitorima britanskog fonda Eiser, što je bio značajan udarac za špansku javnu kasu, koji su osuđeni na odštetu od 128 miliona eura.
Ovaj konkretni slučaj predstavlja ključni presedan u međunarodnoj arbitražnoj jurisprudenciji, budući da su, prema sudu ICSID-a, rezovi koje je napravila Španija ozbiljno narušili profitabilnost Eiserovih investicija u nekoliko solarnih termoelektrana koje se nalaze na jugu zemlje.
Sektor u krizi: rezovi bez ikakve nadoknade
Miguel Ángel Martínez-Aroca, predsjednik Anpier-a (Nacionalne asocijacije proizvođača fotonaponske energije), više puta je naglašavao da postoji značajna razlika između nagrada koje se izdaju u Stockholmu i nagrade ICSID-a. Dok su se slučajevi u Štokholmu bavili reformama koje je odobrila Zapaterova vlada, arbitraža ICSID-a se fokusirala na energetsku reformu Narodne stranke.
Ova razlika je važna jer je, prema Martínez-Aroca, vlada Zapatera nadoknadila investitorima dodatnih pet godina naknade, što je generiralo kompenzaciju čak i veću od primijenjenih rezova. Međutim, administracija Mariana Rajoya nije ponudila nikakvu nadoknadu, uprkos drastičnom smanjenju premija za ulaganja u obnovljive izvore energije, što je izazvalo lavinu pritužbi ovih investitora.
Ovo nezadovoljstvo odražava veći problem: Španija je postala jedna od tri zemlje u svijetu s najvećim zahtjevima međunarodnih investitora, uglavnom vezanih za smanjenje obnovljivih izvora energije. Prema procjenama, ekonomska težina ovih tužbi mogla bi iznositi više od 7.000 miliona eura ako investitori konačno budu u pravu u ostalim arbitražama koje su u toku.
Sa svoje strane, Álvaro Nadal, tadašnji ministar energetike, turizma i digitalne agende, minimizirao je važnost ovih zahtjeva, navodeći da će kompenzacija uvijek biti niža od ušteda ostvarenih kontroverznom reformom električnog sistema, koja je bila izvor svih ovih sukoba.
Nakon donošenja presude ICSID-a u korist Ajzera, Vlada je usvojila zakon koji omogućava da se višak elektroenergetskog sistema, koji je od 1.130. godine akumulirao 2014 miliona evra, koristi za plaćanje kazni proizašlih iz arbitraža, uključujući i buduće . Ova odluka je izazvala novu nelagodu u sektoru obnovljivih izvora energije, koji vidi kako se ovaj višak, koji treba iskoristiti za poboljšanje održivosti sistema, sada koristi za plaćanje kompenzacija stranim investitorima.
Španski investitori nezaštićeni
Jedan od najznačajnijih paradoksa ove situacije je nedostatak zaštite u kojoj se nalaze domaći investitori. Dok su međunarodni investitori uspeli da pribegnu arbitražnim sudovima, španski investitori su bili ograničeni na pribegavanje Ustavnom i Vrhovnom sudu, koji su bili povoljni za Vladu kada je reč o rezovima. To je stvorilo osjećaj dvostrukih standarda, budući da su strani investitori, pristupom sudovima kao što je ICSID, postigli nadoknadu koju Španci ne mogu dobiti.
U tom kontekstu, grupa španjolskih investitora predstavila je svoj slučaj Ombudsmanu, koji je preporučio Vladi da preduzme mjere kako bi se osiguralo da domaći investitori ne budu tretirani gore od stranih prema Ugovoru o energetskoj povelji, koji je bio regulatorni okvir koji je koristio međunarodni investitori da iznesu svoja potraživanja.
Ombudsman ne samo da je tražio jednak tretman, već je i pozvao Vladu da uspostavi mehanizme za kompenzaciju za "jedinstvenu" žrtvu koju je promjena naknade izazvala domaćim investitorima. Međutim, do sada nisu poduzete mjere za ublažavanje ove situacije.
Međunarodne arbitraže: dugi i skupi procesi
Međunarodne arbitraže oko smanjenja obnovljivih izvora energije nisu samo složeni procesi, već su i izuzetno spori. Za slučajeve koji se odnose na Španiju, ICSID je dodijelio sudove za 27 od 28 predstavljenih arbitraža, od kojih se svaka sastoji od predsjednika i dva arbitra koje su izabrale obje strane. Ovi procesi nisu samo dugotrajni, već i skupi za tuženu državu. Na primjer, arbitraža koja je osudila Španiju u korist Eisera koštala je blizu 900.000 eura.
Ovi troškovi nisu ograničeni na nadoknadu koju Španija mora platiti ako izgubi slučajeve, već uključuju i honorare arbitara i povezanog osoblja, što povećava ukupne troškove svakog arbitražnog procesa. Sa više od 20 arbitraža koje još treba riješiti, finansijski utjecaj ovih parnica može biti razoran ako je većina nepovoljna po državu.
Ukratko, Španija se suočava sa kritičnom situacijom u oblasti međunarodnih arbitraža. Sa više od 7.000 miliona u igri i sa sve više i više presuda protiv toga, država će morati da preispita svoj pristup obnovljivim izvorima energije i kompenzaciji. Međunarodni pritisak i nedostatak adekvatnih mehanizama za zaštitu domaćih investitora stvaraju hendikep koji bi mogao imati značajan ekonomski uticaj na srednji i dugi rok.